Povelja bosanskog bana Kulina napisana je 29. augusta 1189. na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom.

Ona je najstariji dosad pronađeni dokument na domaćem jeziku kod svih Južnih Slavena i jedan od najvažnijih dokumenata u historiji bosanskog srednjovjekovlja.

Povelja je i najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne Bosne.

Prema povelji, bosanski ban Kulin obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovine širom svoje zemlje.[10] Povelju je napisao Kulinov dijak (pisar) Radoje.

Prvi diplomatski dokument

Povelja Kulina bana prvi je poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i dokument izdan od jednog bosanskog vladara vladaru, knezu, druge države.

Povelja sadrži sve osobine bosanske redakcije staroslavenskog pisma, po kojima se razlikuje od srpske i hrvatske redakcije.

Glavni razlog je način obilježavanja "je" i "ja", upotreba slova đerv, obilježavanja glasa "ć" slovom "k", nepostojanje distinkcije između grupa s palatalnim i nepalatalnim suglasnikom.[14]

Njena važnost ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja "rodni list" bosanske državnosti.

Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja.

Neki su uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije mada na njenom početku jasno stoji odrednica "(banь) bosьnьski".

Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose s Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz sljedeća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i s drugim državama.

Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jest postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu.

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja danas

Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka tamo su i danas, a treći, ukraden u 19. stoljeću, u posjedu je Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima.

Bosna i Hercegovina uputila je zahtjev za njeno vraćanje, ali ga je Rusija odbila jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji.

Povelja Kulina bana jedan je od najvažnijih pisanih spomenika u historiji Bosne i Hercegovine i vrijedan spomenik iz historije slavenske pismenosti uopće.

Njena vrijednost istaknuta je u višestranim mogućnostima koje pruža za izučavanje prošlosti, naročito srednjovjekovne bosanske države i društva krajem 12. stoljeća.

Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti sačuvanih primjeraka.

Pokušaj da se odredi odnos među tri očuvana primjerka Povelje bana Kulina doveo je u struci do formulacija original, stariji i mlađi prepis. Proučavanja povelje rezultirala su stanovištem da je samo jedan od tri primjeraka original, a da su druga dva prepisi, pri čemu je jedan stariji, a jedan mlađi.

Polazna postavka je da je petrogradski primjerak original, a da su u dva primjerka u Dubrovniku stariji i mlađi prepisi. Primjerci povelje tako se i danas zovu iako struka nikad do kraja nije bila saglasna koji je primjerak original, a koji su primjerci prepisi. Najnovija istraživanja pokazuju da ova dilema nije do kraja zatvorena ni u svom početku.

Naime, pitanje je može li se u polazištu ići s definicijom da je svojevremeno napravljen samo jedan primjerak povelje, a da su u kasnijim vremenima načinjeni prepisi.

Na problemu koji je od tri očuvana primjerka original važne doprinose dali su u svojim postavkama Gregor Čremošnik i Josip Vrana. Čremošnik je utvrdio da je original povelje Kulina bana danas u Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prepis (koji ima devet redova latinskog teksta).

Najstarije, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno mišljenje da je petrogradski primjerak original zastupao je Vrana, ali Čremošnikove postavke time nisu bile obezvrijeđene niti je dilema Vraninim postavkama uopće riješena.

Ne poznavajući u potpunosti razvoj ove dileme, definiciju originala i prepisa te fotografija (faksimila) povelje i viđenje različitih postavki nije rijetko da se danas u javnosti kaže da je original povelje petrogradski primjerak, a da se kao prilog ponudi fotografija (faksimil) starijeg, ili čak mlađeg prepisa Kulinove povelje za koji je bilo najmanje opredjeljenja u dilemi da bi mogao biti original.

Postavka Milka Brkovića prošla je nezapaženo u bosanskohercegovačkoj javnosti. Brković zapravo vraća cijelo pitanje proučavanja odnosa među očuvanim primjercima povelje Kulina bana na početak. Svojom analizom upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali.

Nerijetko se za Povelju Kulina bana kaže da je pisana bosančicom i bosanskim jezikom, a da time sve informacije o vanjskom sadržaju povelje budu uskraćene pred javnošću. Povelja je pisana dvojezično: osim bosančice i bosanskog jezika tu su i latinica i latinski jezik.

To je osnov Brkovićeve postavke po kojoj su ovakve dvojezične povelje rađene u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali da od četiri napisane danas imamo tri očuvana primjerka.

Nastariji diplomatski dokument

Povelja Kulina bana svjedoći da Bosna postoji skoro 1000 godina i da je otvorena država

Komentari (0)