„Sa životinjom ne smije biti prevare. Ona je odmah osjeti u tvom srcu. Jedino čistota i iskrenost u stanju su da sruše granice straha i nepovjerenja i da od vuka naprave pitomo stvorenje”, priča mladi otac Amvrosije, starješina manastira Kovilje.

Iza okuke, u samom podnožju Javora, dvadeset pet kilometara od Ivanjice, onde gdje, s desne strane, strmina vodi pravo u rječicu Nosnicu, priljubljen uz stjenu, stisnuo se manastir. Obnovljen i bijel, sa širokim putem od sitnog kamena, čudesno se stopio s mokrom zemljom i prljavožutom jesenjom bojom šume.

I tada, na tom putu koji vodi pravo ka žutim vratima manastirskog konaka, čovjek ođednom osjeti neki neobičan mir. Kao da ga je onaj korak iza krivine i prizor koji mu se ukazao odveo u neki drugi svijet. Samo huk planinske rečice podsjeća da vrijeme ovde nije stalo, dok se neka nepojmljiva energija širi s litica odjenutih prastarim stablima i nebom koje, kao neka plava kapa, stoji iznad sve ove skrivene i neočekivane ljepote.

„Eto, to je manastir Kovilje“, kaže naš vozač Aca koji nas je opštinskom „ladom” iz Ivanjice dovezao ovamo.

S puta puca pogled na malu zaravan u dolini i nekoliko kuća raštrkanih po obodu šume.

Uz strminu se žurno penje čovjek u monaškoj odori. Opazio nas je i maše rukom. To je otac Amvrosije, iguman manastira Kovilje, i, za sada, jedini kaluđer. Za njim s lakoćom kaska velika siva vučica, koju je on odgajio i pripitomio. Zbog njih smo i došli u Kovilje. Da otkrijemo šta je to što može da zbliži smjernog kaluđera i krvoločnu zvijer.

– Pomaže Bog – pozdravlja nas s osmjehom zadihani kaluđer, dok nas je vučica samo hladno osmotrila i zaobišla u širokom luku, pronašavši sebi sigurnu osmatračnicu na jednoj stijeni iznad puta, ne skidajući pogled s oca Amvrosija.

Na njegov poziv, ipak, silazi sa stene. On je miluje rukom, a ona, kao najumiljatiji pas, pokušava da mu uzvrati nežnost tihim cviljenjem i brzim „poljupcima” u bradu. Onda su se malo igrali, pa zajedno zavijali ka šumi, da bi na kraju prošli kroz manstirska vrata i ušli u dvorište.

„Prije nešto više od šest mjeseci donijeli su mi je neki ljudi i ostavili“, priča otac Amvrosije, dok sjedimo na klupi ispred novog konaka. „Niti znam ko su, ni gde su je našli, niti zašto su je meni donijeli. Imala je jedva petnaest dana. Tek je progledala. I ja sam je hranio. Na svaka četiri sata. Brisao i čistio za njom. A evo je danas. Velika i lijepa vučica. Dao sam joj ime Alfa.

Dok otac Amvrosije priča, Alfa je opet izabrala sigurnu stjenu da motri na pridošlice.

Sa životinjama ne smije biti prevare – objašnjava nam iguman, dvadesetosmogodišnji otac Amvrosije, rodom iz Arilja, koji je u dvadesetoj godini odlučio da život posveti Bogu. „One to odmah osete u tvom srcu. Jedino čistota i iskrenost te ljubavi u stanju su da sruše granicu straha i nepovjerenja i da od vuka naprave pitomo stvorenje. A u to se svakodnevno uvjeravam. Alfa i ja svakog dana šetamo šumom. Potpuno sami. I tada osjećam nevjerovatnu harmoniju u sebi. Pogledajte je kakva je to lijepa vučica. A bila je kao igračka. Hranio sam je mljevenom piletinom, a sada jede i kosti koje dobijam iz klanice.

Tada je, kaže, strepeo za Alfin život.

„Imala je tri mjeseca kada je poskok ujeo za vrat. Mene nije, ali nju jeste. Bila je sva otečena. Evo, pogledajte…“.

Pokazuje snimak načinjen mobilnim telefonom, gde se Alfi vidi veliki otok na vratu.

„Nisam znao šta ću“, nastavlja.

„Ujed poskoka je smrtonosan, a Alfa je još bila štene. Na kraju se sama izborila za život. Našla je neku dasku iz koje je virio ekser i udarala se o nju, dok ekserom nije probušila taj otok, iz koga je iscurio otrovni gnoj. Tri dana je poslije toga samo ležala. A onda se oporavila i ustala.“

U mobilnom telefonu otac Amvrosije čuva i ostale svoje ljubimce.

„Imao sam gavrana, sokola, lisicu, vučjaka… „, pokazuje nam prizore sa životinjama iz svog monaškog života. – Sve sam ih pustio sem vučjaka koga sam poklonio jednom prijatelju. Tu scenu da ste mogli da vidjite, kad lisica, pas vučjak, vuk i ja šetamo zajedno šumom. I svi su slobodni i niko nikog ne dira. Kada se poslije tako duge šetnje vratimo, svima je duša u nosu od umora, samo se Alfa još igra i trči po dvorištu.

Ljubimac oca Amvrosija je i suri orao. I on je ovekovečen mobilnim telefonom.

„U zoru, još u samo svitanje, kada ga pozovem, on se javi kliktanjem i doleti odnekud iznad šume“, priča mladi kaluđer. „Kad sleti, dam mu da jede, pomazim ga i on opet odleti. Ali, Alfa je nešto posebno.“

Otac Amvrosije je opet zove da dođe. I vuk se, kao najposlušniji pas, uprkos strahu i nepovjerenju prema nepoznatim došljacima, istog časa odazvao pozivu. Oboje su se, kao neka bezbrižna djeca, igrali i jurili po dvorištu. Alfa je dozvoljavala svom prijatelju da je uhvati za njušku, da je zgrabi s leđa i podigne, da je obara na zemlju, nijednim gestom ne pokazavši da joj ta igra ne prija i da će iz nje izbiti vučja narav.

Često me ljudi pitaju, kaže kad se dobro izmorio s Alfom. „Kako je učim da bude pitoma? A ja im odgovaram: ne učim ja nju, već učim od nje. Ona pripitomljava mene. Jer, njena ljubav prema meni je iskrena i bezrezervna. Kad imam nekog posla, zatvorim je u boks i hoću da radim, a ona cvili i gleda me. I ja shvatim da to što mislim da je najvažnije – nije. Jer, od ljubavi nema važnije stvari. I tada polako počneš da shvataš kako te vuk uči žrtvi, praštanju, povjerenju i ljubavi.

Za ono što gradiš i stvaraš moraš se žrtvovati. A mi hoćemo sve to da preskočimo. Žrtvovanje nam nije ni u srcu ni u mislima. Hoćemo sve bez žrtve. E, ja se od Alfe učim žrtvovanju. Duboko sam uvjeren da samo ljepota i ljubav mogu danas da spase svijet. Ona mi to svakoga dana dokazuje. Svijet je pretrpan mnogim tajnama koje pritiskaju čovjeka. I on proživi svoj vijek u znaku pitanja tražeći odgovore. Neki od tih odgovora se ne mogu dokučiti umom. I ja sam ovde zato da probam te tajne da otkrijem. Znam je da put ljubavi jedini pravi put. Jer ne može se sve u životu rješavati matematikom i logikom. Treba vjerovati i hemiji. Tu hemiju učim od Alfe.“

Približavanjem mraka Alfa ide u svoj boks. Zajedno silaze strmom stazom. Otac Amvrosije je ne ostavlja noću u šumi samu. Može da uđe nekom u dvorište, pojuri koze ili kokoške, uplaši ljude.

Tek kada je ušla u boks, iz velike gomile drva pred štalom iskočio je veliki mrki zec i dotrčava do samih igumanovih nogu.

„Živi tu u gomili drva i kad god prođem istrči da ga pomazim“, objašnjava kaluđer.

Da li ga Alfa juri? Naravno. Ali zec je, za sada, uvIJek za metar brži da utekne u sigurnost svog skloništa.

Ali, iznenađenjima tu nije bio kraj. Otac Amvrosije je iz kuće iznio i veliku plavu aru, preljepog papagaja, koji se odmah smjestio u njegovo naručje i, kao neko djete, svojim velikim i snažnim kljunom mu nežno čupkao bradu i nos. Uz ono što ima i ono što je pustio na slobodu, otac Amvrosije je, ustvari, vlasnik jednog neobičnog zoološkog vrta u slobodi, bez kaveza, na bazi obostrane ljubavi, gde svi sami biraju hoće li i dokle ostati zajedno.

Opraštajući se sa Alfom do sutrašnjeg dana, otac Amvrosije nam je rekao.

„Svi mi kažu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako. I da će Alfa kad-tad otići u šumu, među vukove. A ja im kažem da ona može da promeni navike, pa i ponašanje, ali ljubav prema meni, siguran sam, neće nikada.“

Kada smo napušutali Kovilje, uzalud smo tražili odgovor na pitanje kako dvije najplašljivije i najnepovjerljivije životinje šume, vuk i zec, opstaju jedan pored drugog?

Je li to ta bezrezervna ljubav o kojoj je govorio otac Amvrosije ili hemija koja ne može da se dokuči umom.

Ili je, možda, riječ i o jednom i o drugom?

A evo i nešto o manastiru Kovilju.

Manastir Kovilje nalazi se pod planinom Javor, u selu Smiljevcu, na desnoj strani reke Nosnice, u zaseoku Kovilje po kome je i dobio ime. O vremenu kada je izgrađen nema pouzdanih podataka. Pretpostavlja se da je iz 12. ili 13. veka i posvećen je Svetim arhangelima. Ima dve crkve koje su obnovljene. Starija je posvećena Svetim arhangelima, a mlađa svetom Nikoli.

Pre manastira bila je sagrađena crkva koja po svom izgledu spada u red takozvanih pećinskih crkava isposničkog tipa.

Prvi pisani pomen o manastiru nalazi se u 1606. godini, a drugi u 1651. Pod Turcima jedno vrijeme je opusteo, da bi svoju veliku obnovu doživio sredinom 15. vijeka. Obnovio ga je tadašnji patrijarh pećki Gavrilo, od 1648. do 1655, koga su Turci, četiri godine kasnije, objesiliu Brusi, u Turskoj.

Manastir Kovilje opstaje sve do 1813. godine, kada je pretvoren u parohijsku crkvu, što će i biti sljedećih dve stotine godina. Tačnije do 22. avgusta 2005, kada zalaganjem episkopa žičkog vladike Hrizostoma opet postaje manastir. Za dve godine je urađen put, podignut nov zvonik, izgrađen nov konak, ponos manastira, uvedeno je grejanje… Tako je iguman Amvrosije nakon dva veka prvi i, za sada jedini, monah koji nastavlja život u ovom manastiru.

Izvor: Ilustrovana politika

Neobična priča o monahu i vučici

Komentari (0)