Običaj podizanja čaša, nazdravljanja ili kucanja čašama kada se pije u društvu star je stotinama godina, a postoje razne teorije o tome kako je nastao.

Dizanje čaša uvis ili kucanje čašama rasprostranjeno je u mnogim kulturama svijeta. Nazdravlja se kada postoji neki poseban razlog za to, u čast nekoj određenoj osobi ili jednostavno kao izraz dobrog raspoloženja. A da li ste se ikada zapitali ko je izmislio kucanje čašama i šta ono zaista znači?

Postoje brojne teorije o porijeklu ovog običaja. Prva teorija govori da je sve poteklo od starih paganskih običaja. Još prije hrišćanstva postojao je običaj prinošenja hrane bogovima i drugim mitskim bićima koja je podizana uvis. Iz tog razloga smatra se da je odatle potekao i običaj nazdravljanja.

Gest povjerenja i poštovanja

Prema jednoj verziji, taj običaj je nastao kao gest povjerenja i poštovanja. Kucanjem bi se malo pića prelilo iz čaše u čašu, čime je domaćin pokazivao gostu da nema otrova u piću, a gledanje u oči je samo još jedan pokazatelj tog povjerenja, odnosno, pokazivanjem očiju pokazujemo svoje namjere. Ova verzija je čisto praktična i logična.

U srednjem vijeku na dvorovima zapadne Evrope neprijatelji su “uklanjani” sipanjem otrova u vino. Nakon što se za ovu “tajnu” pročulo, da bi pridobili povjerenje gostiju, domaćini na velikim gozbama snažno bi sudarali svoje čaše s čašama gostiju, ne bi li im se pića izmiješala, a gosti bili sigurni da se u njihovim vinima ne krije otrov. Otuda i običaj da domaćin uvijek prvi proba vino prije nego ga ponudi gostu.

Rastjeruje zle sile

Postoji i mistično, magijsko objašnjenje ovog običaja. Naime, kucanje čašama praktikuje kako bi se otjerale zle sile tako što će piće da se zatalasa. U prilog toj teoriji ide i jedan stari narodni običaj – žena kad bi išla na vodu da pere veš, prvo bi zatalasala vodu da odagna zle sile, pa bi tek onda počela s pranjem. A svima nam je dobro poznat i običaj kucanja u drvo da se odagnaju zle sile ili, kako narod kaže, da ne čuje zlo.

I u starim germanskim plemenima kucali su se čašama prije svakog ispijanja ne bi li uplašili duhove, a u to su vjerovali i starosedioci Konga. Konjanici nomadskih plemena su svoje čaše ukrašavali zvonima i ostalim predmetima koji proizvode buku ne bi li zlo držali podalje od ljudi. Na Tibetu i u dinastiji Šang običaj je takođe bio da se prije ispijanja pravi buka kucanjem za sreću i blagostanje.

Jedna hedonistička teorija glasi da je kucanje čašama nastalo zato da bi u piću uživala sva čula. U staroj Grčkoj zvuk je imao bitnu ulogu u ispijanju vina, ali samo zato što su Grci vjerovali da vino donosi duhovnost i ljepotu za sva čula, pa se, osim ukusa, boje i mirisa koje ima vino, kucanjem čaša stvarao ugođaj i za uši.

Znak poštovanja

Japanci su poznati po tome što na opuštenijim večerama, kada nazdravljaju s prijateljima, čaše postavljaju na isti nivo, dok će na poslovnim večerama onaj koji je podređen, kada nazdravlja sa šefom, u znak poštovanja svoju čašu uvijek postaviti malo niže. Nazdravljanje danas uglavnom znači veselje i sreću, a u nekim zemljama se njime izražava poštovanje.

Gledanje u oči

Jedna od najzanimljivijih teorija je zašto se gleda u oči kad se kuca, a takođe je povezano s magijskim vjerovanjim iz davnina, glasi da kucanje i gledanje u oči nemaju nikakve veze s povjerenjem ili poštovanjem – već sa seksom. Naši preci su vjerovali da ako se kucnu čašama, a pogledi im se nisu sreli, muškost će im zakazati sljedeći put kad budu legli sa ženom, što bi bila neviđena bruka.

Zašto se kucamo čašama i gledamo u oči kada nazdravljamo

Komentari (0)