Moraju li pretili ljudi po difoltu biti "bolesni", odnosno, je li moguće biti debel, a zdrav, zdraviji i od ljudi koji imaju optimalnu kilažu i optimalnu količinu masti? Ili je to toliko individualno da će se netko zaista osjećati puno bolje s više nego s manje kilograma? Ili kilaža uopće nema toliko veze sa zdravljem koliko ima - stres!, prenosi Index.

Debljina od stresa ili stres zbog debljine?

I tu se nameće pitanje - je li stres sam po sebi doista jedan od najgorih okidača debljanja s obzirom da mnogi pretili ljudi tvrde da oni doista ne jedu previše.

S tim se pitanjem već jako dugo bave i znanstvenici. Posljednji u nizu je ekipa s UCLA koji su okupili volontere i mjerili njihovu razinu stresa, odnosno kortizola u netom odrezanoj kosi.

Ideja sama po sebi zaista nije nova. Odavno se na taj način mjeri razina kortizola, hormona kojeg proizvode nadbubrežne žlijezde, a koje bi trebale čuvati optimalnu razinu glukoze u cijelom krvožilnom sustavu.

Kada smo pod stresom ili osjećamo neku vrst prijetnje razina kortizola automatski se povećava kako bi mogli dobiti veću količinu glukoze i to onu koju naša jetra vjerno skladišti. Ali kada zaista jesmo pod stresom, povećanom količinom kortizola u organizmu se automatski povećava i količina glukoze koja počinje kružiti našim tijelom te ako je ne iskoristimo ostatak će se automatski uskladištiti kao neiskorištena mast. I naravno, taložiti se.

Međutim, tu razinu kortizola nije moguće izmjeriti ili očekivati kroz neko dulje razdoblje jer ona ovisi o količini stresa, odnosno riječ je o količini koja jako varira.

Nekada se razina kortizola tipično mjerila u slini, urinu ili krvi, ali odnedavno su se znanstvenici doista prebacili na ovu učinkovitiju metodu s mjerenjem njihove razine u kosi, i to svježe ošišanim vlasima, ne na vrhu već što bliže samom njenom korijenu. Smatra se da takva metoda mjerenja može puno točnije odgovoriti na pitanje o stanju organizmu unatrag čak dva mjeseca! A ono što su rezultati ovog istraživanja pokazali dalo je poznate odgovore baš kao što je nametnulo i neka nova pitanja.

Kortizol u kosi

Što se tiče grupe volontera koja je pristala na šišanje otkriveno je da upravo deblji među njima imaju i najvišu zabilježenu razinu kortizola, a to se odnosilo na muškarce čiji je obujam struka veći od 102 cm, a kod žena veći od 88 centimetara. Međutim, najveća grupa volontera bili su bijelci, i to stariji od 50 godina pa su se istraživači logično pitali može li ta metoda onda biti ista baš za sve ljude, odnosno, u kojem su uopće odnosu kortizol i masti - hoće li kortizol utjecati na pretilost, ili pak pretilost utječe na razinu kortizola. Ili još jednostavnije - je li povišeni kortizol uzrok ili nuspojava pretilosti. I na koncu - još jedno jako važno pitanje. Je li količina masti u tijelu zaista pravi pokazatelj zdravlja ili bolesti? Jer ako malo pogledate starije ljude, ne čini li vam se da tu baš i nema neke logike ako se oni deblji mogu pohvaliti dobrim zdravljem, a oni s optimalnom kilažom možda ne?

O tome su se raspisali i u The Guardianu gdje su doista pokušali dovesti u vezu zdravlje i debljinu, a jedan od sugovornika - genetičar sa Sveučilišta u Kopenhagenu, profesor Haja Kardamideen, o tome kaže: "To vam je kao da tvrdite da će baš svaki pušač oboljeti od raka pluća! Tu nema jednostavnog odgovora. Sve je u genima, sve je individualno pa tako i pretili ljudi zaista mogu biti itekako zdravi! No o tome će nam pričati naši geni koji možda jedini mogu objasniti zašto su neki ljudi debeli i zdravi, a drugi odgovoriti na pitanje zašto netko tko nikada nije volio slatko i masno pati od dijabetesa i bolesti srca.", objasnio je profesor Kadarmideen koji je otkrio tri najvažnija gena koja će utjecati na takve situacije, odnosno, koji će doslovno odlučivati hoće li se masnoća taložiti izvana, ili će se dobar dio masti jednostavno pustiti u krvotoka i tako utjecati na krvožilni sustav te stvaranje masnih naslaga oko unutarnjih organa. U tom slučaju, puno je zdravije da se masti talože na bokovima i škembi umjesto oko srca, zar ne?

Genetika ipak nije glavni krivac?

No - zabavno je da njegovo mišljenje ne dijele svi. Profesor John Mathers sa Sveučilišta u Newcastleu kaže genetika nije ni približno toliko važna koliko se misli. Po njemu je ipak puno važniji unos hrane i kvaliteta namirnica, a zanimljivo je da je u svom dugogodišnjem radu primijetio da su mršaviji ljudi skloniji točno reći što su sve i koliko toga pojeli za razliku od pretilih ljudi koji na to ili ne obraćaju pozornost ili, češće, precjenjuju količinu koju su pojeli. Rekli bismo - lažu sami sebe.

Pojavilo se tu i treće mišljenje, od profesora Tima Spectora s King's College London koji pak ukazuje na to da zapravo uopće nije važno koliko već što jedemo.

- Moderne generacije uopće ne jedu više kalorija nego starije generacije, ali su zato evidentno deblji. Zašto? Zato što se od toliko silne ponude junk fooda zapravo sve manje jedu prave, prirodne namirnice, a junk food jednostavno ne može nahraniti niti naš organizam niti može hraniti milijune dobrih bakterija u našem organizmu, Rezultat je taloženje masti i sve lošije zdravlje uslijed nedostatka kvalitetnih namirnica - poput vlakana, probiotika, čistih proteina...

Imalo li dakle odgovor, je li moguće biti debeo, a zdrav, i je li uopće idealna tjelesna težina zaista idealna za svakoga?

Čini se da ipak nećemo dobiti jedinstven odgovor jer se čak ni znanstvenici ne mogu složiti što prethodi čemu, posebno kada su u pitanju stres, kortizol i pretilost, ali jedno je definitivno sigurno - prava, kvalitetna hrana i optimalna razina aktivnosti svakom će čovjeku ponaosob donijeti samo i isključivo pozitivne učinke, ma koliko god svaki od nas imali špeka oko struka. Špeka od genetske ostavštine, previše sjedenja, nedovoljno utjecajne aktivnosti (šetnja), previše stresa.

Jesu li pretili ljudi zaista bolesniji od mršavijih ljudi?

Komentari (0)