Hajrudin Dino Đurbuzović, trener: U Želji sam pronašao svoj mir

Nogometna sezona u redovima aktuelnog prvaka naše zemlje, Željezničara, donijela je promjenu na trenerskoj poziciji. Amar Osim nenadano je otišao s mjesta prvog stratega, a uprava Plavih ovu je važnu poziciju prepustila dosadašnjem asistentu kluba Hajrudinu Dini Đurbuzoviću, koji je opravdao ukazano povjerenje.

Đurbuzović je odan poslu, vrijedan, radiša. Tako ga opisuju prijatelji i poznavaoci. U ratu je sarađivao sa Smajlovićem i Radovićem kako bi “Plavu lokomotivu” održao u životu. I održao ju je. Klub s Grbavice ostao je u pogonu. Igrao, dolazio, odlazio, ali u srcu uvijek nosio Grbavicu i ljubav prema Željezničaru. Za Novo vrijeme govori o svojim igrama za Željezničar, o mjestu trenera, o očekivanjima od ostatka sezone, o mogućnostima naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, o važnosti discipline u radu s igračima.

Vaša igračka i trenerska karijera najviše je vezana za Željezničar. Kako se danas prisjećate svojih početaka na Grbavici?

Sve je vezano za Željezničar. Tu sam odrastao. Došao sam s osam godina, počeo raditi u omladinskom klubu Željezničar, što je u to vrijeme bilo nešto impozantno i san svakog igrača. Sjećam se dana kad sam došao na selekciju, tad je trener bio pokojni Lujo Kranjc. Bio je tu i Čiko Radović i mnogi drugi, ali njih dvojice se najviše sjećam.

Primljen sam tada kao jedini od 150 dječaka koji su došli na selekciju. To je bilo nešto posebno. Nikom u kući nisam smio reći da sam se upisao i da sam prošao selekciju. Počeo sam trenirati i tada je bila maksimalna opreznost i ozbiljnost kad je u pitanju škola i školske obaveze. Uskladio sam sve obaveze, snalazio se, ali roditelji su kasnije shvatili da sam se upisao. Pitali su me šta, kako? Kažem im: “Eto, upisao sam se, igram za Željezničar.”

Otac je više volio da sam bolje prihvatio školu da moje obrazovanje ne trpi, a mati k’o mati, ona me puštala i ništa nije govorila, vidjela je da sam od početka “zagrizao” za fudbal, da sam se naprosto zaljubio u loptu. Otac je na kraju prihvatio tu činjenicu pa su me počeli podržavati, kako na igračkom tako i na trenerskom putu. Od tada pa do danas, uz nekoliko prinudnih selidbi, vezan sam za tim s Grbavice.

Vratimo se u period vašeg igranja za Željezničar. Kako pamtite taj period?

Prošao sam sve selekcije Željezničara, došao do prvog tima. To je generacija u kojoj je konkurencija bila izuzetno jaka, konkurencija u kojoj je Željezničar imao sjajnih igrača; od Josipa Bukala, Envera Hadžiabdića, Spreče, Jelušića i ostalih. Neki su znali završiti karijeru u jednom klubu.

Pokojni Milan Ribar znao je reći da pred nama stoji trnovit put da stignemo do prvog mjesta.

Jedina žal koju osjećam je to što nikad nisam zaigrao za prvi tim Željezničara u službenim utakmicama, jer je to bila vjerovatno najjača konkurencija koja je postojala u Željezničaru.

Svoj trag ostavili ste u drugim bh. klubovima, bugojanskoj Iskri i zeničkom Čeliku?

Tako je. U jakoj konkurenciji Željezničar je posuđivao igrače. Posuđen sam bugojanskoj Iskri, gdje pamtim vrlo lijepe trenutke, ali i zeničkom Čeliku u kojem sam imao zapažene nastupe.

Sve radim srcem i dušom, tako da sam se emotivno vezao za Iskru i Čelik. Za njih sam igrao kao da igram za matični klub Željezničar. Davao sam maskimum i na terenu i izvan terena kako bih pomogao klubovima u kojima sam igrao.

Nakon toga ste, u trendu brojnih jugoslavenskih nogometaša, karijeru nastavili u turskim klobovima? Kako ste se snašli u Turskoj?

Za Tursku sam se odlučio nakon poziva menadžera. Zvao je mene i Branka Bošnjaka da dođemo. Otišli smo na probu, prošli i, koliko se sjećam, bili prvi stranci koji su zaigrali za Kayserispor.

Nije bilo lahko na početku, ali Turci su druželjubiv narod i brzo sam se navikao na njihov način života. Jezik sam brzo savladao, za mjesec već sam komunicirao s njima. Osim Kayserispora u Turskoj sam igrao i za Gençlerbirliği SK, klub iz Ankare. U tim sam klubovima igrao izuzetno dobro te se i danas često čujem s predstavnicima klubova u kojima sam igrao. Nakon igranja u Turskoj završio sam igračku karijeru.

Šta se, po Vašem mišljenju, promijenilo kad usporedite period kad ste vi igrali i današnji period u kojem igrači zarađuju velike svote novca za igre koje pružaju?

Teško je uspoređivati ta dva perioda. U Željezničaru smo imali izuzetnog respekta prema starijim igračima. Sjećam se kad na teren izađe Josip Katalinski, koji je tada bio reprezentativac Jugoslavije, mi mlađi igrači trčali smo da te igrače pozdravimo. Ukoliko nam ne kaže “dobar dan”, ponovno trčimo deset-petnaest puta, dok nam ne kimne glavom u znak pozdrava.

Kada nam kimne glavom mi odemo kući, a srce nam k’o lavor. To je tad bio drukčiji odgoj. Druga kultura u odnosu na današnju. Nas u Željezničaru su tad zvali “mladi Brazil”.

Danas je obrazovanje napredovalo, igrači imaju kvalitetniji pregled informacija koje im trebaju, ne moraju čekati 28. godinu da zaigraju u drugom klubu. Imaju svoje menadžere i veću slobodu odlučivanja. Mi smo radili isključivo ono što nam se kaže. Danas je to, hvala Bogu, drukčije i igrači mogu, uz pomoć menadžera, maksimalno napredovati. Nažalost, u našoj državi umjetnost je raditi, jer ukoliko se pojavi iole kvalitetniji igrač, on je već unaprijed “kaparisan” i odlazi u kvalitetniji klub.

Nakon rata ste radili kao asistent trenera u Željezničaru, a nakon toga i kao trener u Čeliku, Travniku, bili selektor kadetske reprezentacije BiH i trener A-selekcije BiH. Koliko je u bh. nogometnom prostoru moguće živjeti od trenerskog posla? Odanost poslu jedna je od vaših glavnih osobina?

Odanost poslu je vrlo važna. Posvetio sam se izučavanju trenerskog posla. U A-reprezentaciji sam sarađivao s Farukom Hadžibegićem, Mehmedom Janjošem i Enverom Marićem.

Što se tiče fudbalskog kluba Željezničar, u ratu i poslije rata sarađivao sam s Mišom Smajlovićem i Čikom Radovićem (Vasilije Radović, op. a.) i ta saradnja doprinijela je očuvanju kluba. Smajlović je imao veliko iskustvo i od njega sam mnogo naučio.

Dobar rad polučio je i dobre igrače. U tom periodu mnogo je kvalitetnih igrača proizvedeno u Željezničaru. Poslije Željezničara odlazim u Čelik, u kojem sam proveo tri i po savršene godine, i tu smo ostvarili izuzetne rezultate. U vrijeme mog dolaska Čelik se borio za opstanak u Premijer ligi, da bismo već sljedeće godine izborili Intertoto kup. Nakon Čelika, nekoliko mjeseci sam trenirao Nogometni klub Travnik da bih nakon toga otišao u Katar. Poslije Katara, neko vrijeme sam proveo u Turskoj s Farukom Hadžibegićem, gdje sam radio kao njegov asistent sa Čalom Janjošem (Mehmed Janjoš, op.a.) u Gaziantepsporu, Diyarbakirsporu i Denizlisporu. Kad sam se vratio u Bosnu priključio sam se Željezničaru kao asistent trenera i na toj poziciji radio četiri godine. U tom periodu Željezničar je na nogometnoj bh. sceni osvojio sve što se moglo osvojiti. Ove sezone rukovodstvo kluba dalo mi je priliku i imenovalo me za šefa stručnog štaba. U Želji sam pronašao svoj mir.

Očekujem povratak povrijeđenih

Do kraja sezone ostalo je 11 kola. Može li Željezničar odbraniti titulu?

Polusezona je odlično prošla. Željezničar sigurno korača ka odbrani titule. Mi ćemo poduzeti sve da uspijemo na tom putu, bez obzira na velik odliv igrača koji nas je zadesio. Možda nam nedostaje infrastrukture i terena za bolji i kvalitetniji rad.

Međutim, kako je nama tako je i ostalima. Mi ćemo raditi na tome da plan i cilj ispunimo. Navijači očekuju titulu i mi se tome podređujemo. Bit će izuzetno teško do kraja sezone, nekoliko je ekipa koje se sigurno planiraju uključiti u borbu za titulu prvaka; naprimjer Sarajevo, Široki Brijeg, Zrinjski, Olimpik, Borac. Definitivno svi ti klubovi imaju kvalitet. Opuštanju neće biti mjesta. U ostatku sezone mi imamo pet teških utakmica, pet derbija.

Šta je s dovođenjem novih igrača?

O dovođenju novih igrača trenutno ne razmišljamo. Finansijska situacija nije sjajna u brojnim klubovima pa ni u Željezničaru. Zbog toga je važno znati iskoristiti omladinske pogone i ostvariti dobre rezultate. Što se, pak, tiče odlaska igrača, trenutno je klub napustio samo Yani Urdinov, a najave odlazaka drugih igrača još nemamo.

Ovaj tim može odgovoriti izazovu, posebno kad kompletiramo ekipu igračima koji su do sada bili povrijeđeni, poput Zoletića, Kvesića, Benjamina i Elvira Čolića. To su četiri igrača od kojih mnogo očekujemo i koji mogu mnogo dati za ekipu Željezničara. To je ono pravo pojačanje koje naš klub može dobiti u ovom trenutku.

Jeste li zadovoljni radom omladinskih pogona Željezničara?

Prepoznatljiva škola fudbalskog kluba Željezničar uvijek je bio omladinski pogon. U ovom trenutku imali smo sreće da povučemo tri-četiri igrača koji su se priključili prvom timu. Još je rano pričati o nekim ekstra zvijezdama, ali dobrim radom, disciplinom, prihvatanjem zahtjeva može se računati na vrlo kvalitetne igrače. Fudbal jeste sporedna stvar na svijetu, ali je u isti mah i najveći biznis na svijetu. Mora se uložiti mnogo da bi se “napravio” novi Džeko.

Šta vas najviše može iznervirati tokom utakmice ili treninga?

Najviše me iznervira onaj osjećaj kad vam nešto ne ide onako kako ste zamislili. Ja sam neko ko posao radi srcem i dušom i jednostavno želim da se sve obavi kako treba. Međutim, igrači su mladost koju treba kanalizirati; ujutro znaju raditi jedno, navečer nešto sasvim drugo, i onda se nađem u međuprostoru u kojem se mora vrlo staloženo djelovati. Nepravda mi u životu najteže pada.

Šta za vas predstavlja disciplina, koliko ste strogi prema igračima?

Nastojim imati lijepu komunikaciju s igračima. Naravno, do granice do koje mogu prići meni kao treneru. Oni znaju da ih nikad neću slagati. Ono što imam nekome od njih reći kažem u lice, ali disciplina je definitivno ključna za svakog sportistu.

Osim discipline na treningu ili utakmici, potrebno je da igrači vode računa i o ponašanju izvan terena, jer oni u svakoj situaciji predstavljaju klub. Oni su magnet za djecu, omladinu i navijače i treba da budu pozitivan primjer u njihovim očima.

Reprezentacija definitivno ima šansu

Reprezentacija je ostvarila historijski plasman. Hoćete li ići na SP u Brazil?

Kad bih dobio kartu, definitivno bih išao. Drukčije ne mogu otići. Ali i srcem i dušom sam uz naše momke. Apsurdno je ponavljati šta su oni uradili i kakav su rezultat napravili. Svaki državljanin BiH živi za taj uspjeh. Oni definitivno još nisu rekli svoje. Smatram da će naša reprezentacija ostvariti dobre rezultate u Brazilu, jer imaju sjajne igrače na svim pozicijama. Reprezentacija smo koja ima dušu, reprezentacija koja ima kvalitet, reprezentacija koja može iznenaditi svakoga.

Veliko hvala svakako ide selektoru Safetu Sušiću i predsjedniku Elvedinu Begiću, kao i članovima Komiteta za normalizaciju, za sve što su učinili za naš fudbal.

Skloni smo da razmatramo šta i kako? Apsolutni favorit je Argentina, ali ni ostale ekipe ne mogu se minimizirati. To će biti utakmice 50:50 šanse. Vjerujem da ćemo iskoristiti šanse koje nam budu ukazane.