Josip Mijić, akademski slikar: Nagrade na prestižnim izložbama

Josip Mijić (Travnik, 1975.), akademski slikar i magistar sakralnog slikarstva "Ars sacra", asistent na Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg Sveučilišta u Mostaru, osvojio je drugu nagradu na četvrtoj međunarodnoj izložbi minijatura Minimum Maksimum 4, čija je tema ove godine bila kriza.

Mijić je drugo mjesto podijelio s Dianom Troharom, dok je prvo mjesto osvojila Milica Rakić, a treće Anatol Karon.

Minimum Maksimum izložba premijerno je otvorena u Baselu u Švicarskoj i postavljena u Rappaz muzeju. Trajat će mjesec dana, a organizira se u okviru festivala CultureScapes u Švicarskoj u razdoblju listopad – prosinac, a ove je godine u fokusu Balkan. S Mijićem smo razgovarali o krizi i umjetnosti, o zlatu i nafti.

Zašto baš jabuka za izložbu Minimum Maksimum 4 i kako se jabuka uklopila u temu krize?

- Natječajne izložbe su uvijek izazov za umjetnika. Predstavljaju mogućnost da se umjetnik prezentira i, htjeli mi to priznati ili ne, da se natječe. Međutim, po meni, Minimum Maksimum je poseban iz dva razloga. Oba razloga u biti nameću “tobožnje” okove koji sputavaju i ograničavaju slobodu umjetničkog izraza. S jedne strane uvjetovanjem temom, a s druge strane formatom umjetničkog rada. Oba uvjeta mnoge umjetnike time odbijaju ili ih tjeraju na površinski pristup (još jedna skupna izložba na popisu), ali neke upravo privlače i smatraju ih velikim i teškim te predstavljaju veliki izazov kojemu ne mogu odoljeti. Ne odustati od sebe, a zadovoljiti zadane uvjete natječaja je mukotrpan proces koji je nužan za ostvarivanje vlastitog potencijala i izradu svoje ličnosti. Taj proces evocira diskurs sa samim sobom, introspekciju koja postupno gradi djelo, a ujedno time djelo postupno gradi nas. Nakon dugotrajnog procesa izrodila se jabuka koja je oduvijek predstavljala simbol mladosti i besmrtnosti, ljubavi, znanja, spoznaje i početka, a i zdravog života. Drukčije rečeno, “oličenje svega dobroga”, kojega smo zaboravili u ovome potrošačkom društvu nauštrb neke financijske dobiti. Radi novca kojega nikada nije dosta i tek kada zbog njega sve uništimo, shvatit ćemo da ga ne možemo “jesti”. I otud jabuka kao pandan krizi, poput jin-janga, dobrog-lošeg, kao znak da ima još nade, da još nije kasno za biti bolji, i za sebe i za druge, a i za zemlju u kojoj živimo. Kada krizu vrijednosti pretočimo u jabuku punu života, shvatit ćemo da je život dar kojega trebamo čuvati i cijeniti.

S jedne strane imamo jabuku kao simbol zdravlja, s druge vrijednosti potrošačkog društva, čiji su simboli nafta i zlato. Gdje je, između svega toga – umjetnost?

- Djelo je konceptualnog karaktera u kojem je dan naglasak na apsolutnoj masi s reflektirajućom negirajućom površinom koja uključuje prostor oko sebe kao sastavni dio djela, a crna boja ga dodatno produbljuje. Zlatna boja je u službi naglaska u kompoziciji. U ovom djelu uključeno je i vrijeme koje je potrebno da se apsolutna masa transformira u volumen koji sadrži prostor pri čemu površina mijenja teksturu. To bi bilo kratko objašnjenje likovnim jezikom s kojim bi trebali izići iz sfere shematskog opažaja (Što je to? Čemu služi?) u doslovni, sebesvjestan opažaj (Kako to izgleda?) i vidjeti i umjetnost osim jabuke i simbola nafte i zlata. No istina je da se sve češće susrećemo s takvim pitanjem. Ili možda s pitanjem: Je li umjetnost danas potrebna? Ili možda: Imamo li vremena za nju? Pitanja na koja često ostajemo nijemi.  Ali, uzmemo li u obzir to da se, za većinu nas, život sveo na puko preživljavanje i još k tome dodamo i tehnološki napredak, koji bi nam “navodno” trebao život olakšati, ali on nam ga samo ubrzava do te mjere da nemamo vremena za kvalitetnu percepciju i valorizaciju proživljenog, pa život više ne konzumiramo, nego ga promatramo iz auta koji vozi preko dopuštenog. Time bivamo bombardirani sa svim i svačim što nas dovodi u stanje dezorijentiranosti i demotiviranosti. I u obrani rušimo univerzalne vrijednosti i stvaramo modificirane, svojstvene za svakog pojedinca s kojima postaje sve moguće i dopušteno pa stvaramo instant rješenja, kako u životu, tako i u umjetnosti. Nastaju umjetnička djela za koja nisu potrebni umjetnici (alkemičari). Potrebno je samo uprti prstom, izdvojiti i reći: To je umjetničko djelo.

Kako se kriza javlja na svim razinama, tako se javlja i u umjetnosti, pa ono vaše pitanje i moja potpitanja itekako su opravdana. Ne možemo izdvojiti umjetnost iz našega života pa ju izolirano promatrati jer u biti ona je u nama. Sve stvari koje nas okružuju same po sebi nisu ni dobre ni loše, ni lijepe ni ružne, nego samo jesu. Čovjek je taj koji ima tu mogućnost dati im vrijednost i značenje. Mi smo ti koji imamo krizu, krizu promašenih vrijednosti, a ne umjetnost. Postupno gubimo svoj identitet, svoje unutarnje “ja”, ili ga možda nikada nismo ni pronašli. Kako mi nestajemo, tako blijedi i umjetnost u nama, poput boje na suncu. Možda bi pravo pitanje trebalo glasiti onako kako se pita Bare: Gdje je nestao čovjek?

Što se događa s jabukom 'okovanom' zlatom i smolom (naftom)?

- Jabuka ima svoj prirodni proces. Postupno zrije te se suši. Trebao bi ostati samo jedan njezin mali dio u unutrašnjosti volumena kojeg je djelomično konzervirala optočena crna smola. Tako bismo trebali dobiti, osim prostora koji okružuje jabuke i koji je uključen preko reflektirajuće površine, i zatvoreni, unutarnji prostor, izvan domena naših očiju. Tim činom u djelo je uključena i četvrta dimenzija, vrijeme, koje je potrebno da se jabuka sasuši i nestane. Naizgled jabuka bi ostala i dalje jabuka, crna i zlatna, dok ona u biti postupno nestaje, i to pred našim očima. Koliko je samo malo vremena potrebno da se jabuka uništi, dok je za njezino stvaranje bio potreban cijeli proces koji poistovjećujem s umjetničkim stvaranjem. Bez zasukanih rukava, truda, snage i volje nema rezultata.

Vaše 'jabuke' uskoro putuju u Basel. Što mislite, gdje je Balkan i umjetnost Balkana na europskoj (i svjetskoj) umjetničkoj sceni?

- Imao sam priliku sudjelovati na mnogobrojnim međunarodnim skupnim izložbama i likovnim projektima. Ove godine sam boravio i u Cité Internationale Des Arts u Parizu ispred Udruženja likovnih umjetnika BiH, gdje sam mjesec dana imao priliku upoznati ne samo Pariz i njegove muzeje i znamenitosti, nego i rezidente CITÉ-a iz cijeloga svijeta koji su boravili u to vrijeme. Svaki dan po nekoliko jednovečernjih izložbi u ateljeima, tzv. open studija, te tjedno po jednoj velikoj izložbi u galeriji od CITÉ-a, bilo mi je dovoljno da upoznam europsku i svjetsku umjetničku scenu i steknem dojam da je umjetnost Balkana itekako konkurentna. Najvjerojatnije je internet pridonio podosta k tome jer u svakom trenutku imamo pristup aktualnoj globalnoj umjetničkoj sceni. Što s jedne strane smatram dobrim jer ste u tijeku, dok s druge strane postupno eliminira našu autentičnost. Pa zna se dogoditi da smo više slični nego što smo različiti. 

Je li samo dojam ili je i činjenica da se tema krize ustvari i nije mogla nikako izbjeći?

- Često stvari koje nas tište potenciramo kako bi problem izgledao veći. Imam osjećaj kao da proživljavamo kolektivnu depresiju. Istina da se problem neće riješiti ako ga negiramo, ali ga nećemo riješiti niti ako ga i stalno evociramo i produbljujemo. Tema je aktualna pa pretpostavljam da trebamo biti IN. Trebalo bi nam u biti rješenje od kolektivne anksioznosti od učestalih smakova svijeta. (Mala šala). Nadam se da kriza neće ostati i dalje kriza, nego da ćemo na vrijeme progledati i prepoznati pravi izlazni put iz nje. Tako da tema natječaja u budućnosti ne bude KRIZA 2.

Kako biste opisali stanje u BiH kada je kultura u pitanju, je li i tu najbolja riječ 'kriza' ili se može ipak dodati još neka? Opisuje li ta riječ situacije ne samo kada je u pitanju potpora države, nego i kada je u pitanju umjetnička produkcija?

- Možda nije tolika kriza kulture koliko politika nema sluha za nju. Političko ignoriranje kulturnog nasljeđa BiH predugo traje da bi ostalo bez posljedica. U nedostatku novca ispaštaju kulturne institucije koje još pri tome nitko neće i postupno se zatvaraju. Tako da je i moj boravak u Parizu prošao bez novčane potpore, dok druge države redovito uplaćuju i osiguravaju svojim umjetnicima ugodniji boravak. Novca nema dovoljno, ali da ga ima, pokazuju povremene financijske pomoći određenim kulturnim manifestacijama po populističkoj i nacionalnoj osnovi i opet preko kojih se promoviraju politički ciljevi. Očito je da kriza pogađa samo neke, dok oni koji su bliže politici uživaju. Ali tješi me činjenica da što si bliže politici, dalji si od kulture. Tako da ne možeš imati i ovce i novce. A i najbolja i najiskrenija umjetnost je nastajala u najvećoj neimaštini. I na kraju krajeva, ostaje nam uvijek nada u bolje sutra i da će krizu “jamiti” kriza i napustiti nas.

Koliko se osjeti nedostatak kriterija i ustvari opće nepostojanje kriterija?

- Kriteriji postoje, tu su. Problem je u njihovim temeljima koji su poljuljani  razmjerno s umjetničkim djelima koja se kritiziraju. Tradicionalni kriteriji se više ne mogu primjenjivati na djela koja su sve češće ogoljena od likovnosti. Pogrešno protumačena sloboda umjetnika koja ruši sve dosadašnje postulate u umjetnost dehumanizira stvaralački proces umjetnika te nastaju instant djela od instant umjetnika. Taj problem se može preusmjeriti i na neke kritičare koji valoriziraju po nekim vlastitim vrijednostima mimo pravila i zakonitosti, tj. “okova umjetnosti”.  Tako da se nalazimo u začaranom krugu. Potrebno je taj začarani krug prekinuti tako što se ljudi moraju probuditi i pronaći izgubljene vrijednosti da bi ponovno postali kritičari i umjetnici.

Ostali ste, unatoč jednoj 'zlatnoj jabuci', vjerni svojoj crnoj boji. Zašto samo jedna zlatna jabuka, a sve ostale crne?

- Zlatna boja nije nepoznanica u mojoj osobnoj poetici, no nešto radikalnija njezina primjena je bila poslije mog boravka na Tajlandu 2012., gdje sam sudjelovao na interkontinentalnom, međucivilizacijskom, multimedijalnom likovnom projektu The Same Wind, The Same Rain. Jednostavno je ne možete ne uočiti u velikim količinama na svakom koraku, pogotovo u hramovima. Od tada je postala sastavni dio moga umjetničkog izričaja. A i s likovne strane crna i zlatna dobro korespondiraju, tako da sam je iskoristio za naglasak u kompoziciji od pet jabuka, odnosno skulptura.  Naravno, u ovu priču trebamo uključiti i temu natječaja kako bismo dobili cjelovitu sliku o djelu.