U tradicionalnom shvatanju karijere, napredak se često mjeri kroz titule, povećanje odgovornosti i broj godina u određenoj industriji. Model podrazumijeva linearan rast, s jasno definisanim koracima koji vode do uspjeha. Ipak, sve je više ljudi koji ne doživljavaju svoju karijeru tim tempom, niti je više vide kao cilj koji treba dostići.

Ovo ne znači gubitak ambicije, već promjenu perspektive. Nakon određenog broja godina rada, mnogi profesionalci počinju preispitivati smisao stalnog uspinjanja. Umjesto toga, javljaju se pitanja: šta mi je važno u svakodnevnom radu, kakav tim želim oko sebe, koliko prostora imam za učenje, i osjećam li se korisno.

Takva promjena pristupa ne dolazi naglo. U mnogim slučajevima, to je rezultat zasićenja ponavljajućim obrascima, rada pod konstantnim pritiskom ili iskustava koja pokažu da vanjsko priznanje ne donosi uvijek unutrašnje zadovoljstvo. Profesionalni razvoj tada postaje više povezan s vrijednostima i ritmom koji odgovara osobi, nego s formalnim usponima.

U praksi to može značiti prihvatanje uloge koja nudi ravnotežu između privatnog i poslovnog, ulaganje vremena u mentorstvo mlađih kolega/ica, ili ostajanje na istom radnom mjestu jer okruženje podstiče rast i pripadnost. Karijera prestaje biti sredstvo za dokazivanje, a postaje prostor za održiv radni identitet.

Umjesto da se mjeri brzinom napredovanja, on se ogleda u kontinuitetu, smislenim odnosima i unutrašnjem osjećaju da je osoba tačno tamo gdje treba biti.

NOVA MJERA USPJEHA

Gdje karijera prestaje biti forma, a postaje sadržaj

Komentari (0)